0
Talent, iskustvo, znanje – Što je zapravo presudno za uspjeh?
 

Futsal Concept Explanation
Iako je darovitost pojedinca ili njegov talent nepobitno važan cimbenik uspješnosti sportaša, cesto se mogu zanemariti drugi važni cimbenici, poput usvajanja znanja i razvijanje vještine kroz sustavno osmišljavani i planirani pristup. Naime, možemo cuti komentare kako je sve u talentu ili kako je neki mladi sportaš iznimno talentiran, cime se nesvjesno zapravo stavlja manji naglasak na važnost truda i zalaganja. Takoder možemo cuti komentar kako neki sportaš sam po sebi ima dobru intuiciju, dobru anticipaciju i kako je to nešto što mora biti urodeno. Pritom zapravo ponovno zanemarujemo utjecaj okruženja, odnosno zanemarujemo cijeli proces stjecanje znanja i iskustva koje ono ima na taj uspjeh o kojem pricamo.
Kada govorimo o iskustvu najprije trebamo definirati što zapravo mislimo kada kažemo iskustvo? Uglavnom mislimo na to koliko se neka osoba bavi nekom aktivnošcu, odnosno koliko se puta nalazila u odredenoj situaciji. Tako smo primjerice skloniji za starijeg igraca, koji se duže bavi nekim sportom, reci da je iskusniji. Takoder smo, primjerice za igraca koji ima više medunarodnih utakmica u nogama, skloniji reci kako je iskusniji.
Iskusniji sportaš ce u pravilu bolje znati odgovoriti na tehnicke i takticke zahtjeve. No, kada se prica o iskustvu u obzir treba, osim tehnickog i taktickog znanja i vještina, uzeti i interpersonalne vještine te vještine vezane uz kontrolu vlastitih emocionalnih stanja. Svi cemo se složiti kako smo u pravilu opušteniji, slobodniji kada se nalazimo u više poznatoj situaciji. U takvoj situaciji otprilike znamo što nas ocekuje, znamo kako bi trebali reagirati. Pretpostavljamo kako ste se puno puta i sami uvjerili u to kada odredeni igraci npr. odlicno rade na treningu, izvrsno igraju „male i nebitne“ utakmice, a onda su na bitnim utakmicama neprepoznatljivo loši i nema ih nigdje. Opcenito govoreci, u ljudskoj je psihi da upravo zbog tog razloga poznate situacije procjenjujemo i doživljavamo ugodnijima, a samim time i poželjnijima. Volimo predvidivost jer nam daje veci osjecaj kontrole nad situacijom i pruža nam osjecaj sigurnosti. Upravo zbog tog razloga iznimno je važno, koliko god je moguce, sportaša pripremiti i nauciti kako regirati u potencijalno teškim i zahtjevnim situacijama. I to je takoder nešto što sportaši u pravilu dobivaju s iskustvom.
Znaci li to zapravo da je rješenje jednostavno: povecati kolicinu vremena koje sportaš provodi u nekoj aktivnosti kako bi se time povecalo i iskustvo? Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije trebamo znati da sama kvantiteta u pravilu zapravo i znaci više iskustva, no pritom se postavlja jedno vrlo važno pitanje: Kakvog iskustva? Naime, kvantiteta ne treba znaciti ujedno i kvalitetu, odnosno više znanja, vještina i bolju izvedbu kao rezultat tog iskustva. Naravno da su te dvije stvari meduzavisne, jer što je sportaš vještiji i sposobniji, to mu se pruža više prilika, dakle, u startu stjece više iskustva. Takoder je vjerojatno da ce takav sportaš svoje prilike bolje iskoristiti, odnosno da ce više nauciti iz tih situacija. No, važno je ponoviti kako više iskustva ne treba nužno znaciti i bolju kvalitetu. Naime, svatko od nas može provesti nekoliko sati na vrhunskom treningu, no ukoliko necemo biti koncentrirani, necemo znati što pratiti te necemo razumijeti o cemu se radi i tada ce nam vjerojatno takvo iskustvo gotovo biti beskorisno.
Pitanje koje si vjerojatno postavlja svaki ambiciozniji trener i sportaš, kada se prica o iskustvu, jest: Možemo li taj proces stjecanja iskustva ikako ubrzati? Odgovor je- dakako da možemo i to na nekoliko nacina. Prvi nacin je taj da jednostavno povecamo kolicinu samog iskustva (veci broj treninga, natjecanja i sl.). Praksa je pokazala da se ponekad, u nedostatku kvalitetnog treninga, izostanak rezultata u vidu izvedbe nastoji nadoknaditi kvantitetom. No, trebamo biti svjesni da tada postoji velika opasnost od negativnih efekata, kao što je pojava sindroma pretreniranosti. Upravo zbog tog razloga tu trebamo biti iznimno oprezni. Pokazalo se da je najcešci uzrok negativnih posljedica upravo pretjerano povecanje volumena i intenziteta treninga od strane trenera ili samog sportaša sa željom da se odgovori na sve vece zahtjeve koji se postavljaju. Istraživanja u ovom podrucju generalno su pokazala kako povecanje volumena treninga dovodi i do negativnih promjena u raspoloženju kod sportaša (Pierce, 2002., Coutts i Reaburn, 2008). Takva stanja negativno utjecu na motivaciju sportaša, a poznato je kako je motivacija iznimno važna, kako u životu opcenito, tako i u sportu. Neki autori (Uusitalo, 2001; Houmard, 1991, prema de Miranda Rohlfs, 2005) navode podatak kako period potpunog oporavka nakon pojave sindroma pretreniranosti traje mjesecima, pa cak i godinama. Stoga odmor treba cijeniti kao sastavni i neizostavni dio cijelog procesa te ga treba obavezno planirati i ukljuciti u periodizaciju.
Drugi, poželjniji i ispravniji nacin, povecanje je kvalitete procesa usvajanja znanja i vještina kroz iskustvo. To možemo ostvariti na nekoliko nacina: kvalitetnim planiranjem treninga i korištenjem drugih tehnika koje olakšavaju i ubrzavaju proces ucenja (motiviranjem sportaša za usvajanje znanja i vještina kroz ispravno postavljanje ciljeva, poticanjem vece usmjerenosti sportaša na izvedbu, nego na rezultat, sustavnim davanjem povratne informacije, naglašavanjem bitnih informacija bez zatrpavanja sportaša onim nebitnim, korištenjem tehnika predocavanja, korištenjem emocija u procesu ucenja i sl.). Kada pricamo o važnosti kvalitete iskustva u odnosu na kvantitetu, važno je napomenuti kako opcenito gledajuci, ukoliko iskustvo nije povezano s dubokom koncentracijom i fokusom na važne stvari u tom procesu, tada je manja vjerojatnost da ce takvo iskustvo voditi ka izvrsnosti kojoj težimo.
Kao što smo ranije naveli, važnost iskustva za ostvarivanje nekog uspjeha može se umanjiti stavljajuci u prvi plan talent, pritom zanemarujuci sustavan rad i trud. Upravo zbog to razloga bismo u ovom poglavlju željeli osvijestiti neke zamke koje se mogu skrivati iza takvog stava i pristupa koji prozlazi iz njega. Naime, talent je nešto što treba cijeniti, no za dugorocnan uspjeh sportaša iznimno je važno sustavno razvijanje radnih navika, volje i karaktera, jer se u suprotnom može dogoditi da se talent nikada ne izrazi u potpunosti upravo zbog nedostatka navedenog. Neki autori smatraju kako je uloga talenta opcenito precijenjena te kako je ono što u nekom trenutku prepoznajemo kao talent, zapravo nešto što se od ranih dana gradilo kvalitetnim i sustavnim pristupom u pretežito podržavajucoj okolini. Kada pricamo o podržavajucoj okolini mislimo na: uvjete poput samog prostora za vježbanje (blizina terena, dostupnost opreme i sl.), poticajne suigrace od kojih se može mnogo nauciti, motivirajuce osobe koje razvijaju želju za bavljenjem sportom kod djeteta, a ne prisiljavaju dijete na trening (treneri, roditelji i sl.), osobe bogatog znanja iz odredenog podrucja te osobe koje znaju kvalitetno prenijeti to znanje itd. Carol Dweck (2000) navodi kako osobe kod kojih se u velikoj mjeri naglašava talent razvijaju mentalni sklop koji je više rigidan. Tako sportaši kod kojih se razvija takav sklop manje vjeruju da svojim zalaganjem i trudom mogu utjecati na ishod (tko je talentiran, taj je talentiran i uspješan, trud to nece promijeniti), u manjoj mjeri priznaju pogreške, manje su skloni ispravljanju istih, manje su se skloni razvijati ukoliko to znaci da trebaju priznati kako nešto ne znaju, manje uce od drugih te su skloniji varati da bi zadržali sliku o sebi kao talentiranog sportaša. Komentari koji poticu takav mentalni sklop su primjerice: „Bravo! Super si to izveo, a nisi se ništa posebno trudio!; Baš si pametan!, Ti si buduca zvijezda i sl.“ Trebamo se zapitati koju zapravo poruku na taj nacin šaljemo sportašu?: „Ako se trebam truditi da bi nešto dobro izveo, nisam pametan; Bolje da ne isprobavam nešto što mi teže ide, jer ce vidjeti da nisam buduca zvijezda ili da nisam toliko pametan koliko misle“! Hoce li takav sportaš pomicati granice i razvijati se bez obzira na pocetni neuspjeh, koji je ocekivana stvar u tom procesu ucenja? Manje vjerojatno. Kroz komentare treba sustavno poticati zalaganje, trud, graditi karakter, naglašavati kako je prava snaga i smisao treninga razvoj i ucenje, a neuspjeh interpretirati kao priliku za poboljšanje i korisnu povratnu informaciju. Komentari kojima se takav sklop može poticati su: „Dobro si ovo izveo, no nije ti bilo posebno zahtjevno, nema smisla cijeli trening raditi stvari koje znaš, idemo raditi nešto za što ceš se trebati malo više potruditi, nešto gdje ceš moci nauciti puno više novoga.“
Za vrhunski uspjeh sportaša iznimno su važni svi navedeni cimbenici. U ovom poglavlju raspraviti cemo kako se kroz sustavan pristup može utjecati na kolicinu i kvalitetu znanja i vještina koje sportaš usvaja, cime dolazi do stjecanja kvalitetnog iskustva i poboljšanja same izvedbe. Drugim rijecima, nastojat cemo iznijeti neke od pristupa i nacina razmišljanja kojima možemo osigurati što bolje okruženje u svrhu poticanja razvoja znanja i vještina (Balent, 2011).
Zakljucno, važno je prisjetiti se kako je u radu sa sportašima korisnije naglašavati trud i zalaganje umjesto talenta, kako je bolje usmjeravati sportaša na izvedbu nego usmjeravati ga na rezultat te kako je važno da u cijelom tom procesu budemo dostupni (za davanje povratne informacije i potrebnu podršku) i angažirani (kroz sustavno planiranje treninga kako bi poboljšali njegovu kvalitetu i time pospješili postupak razvijanja znanja i vještina kod sportaša).


Categories Psychology