Postavljanje ciljeva u igri
 

Futsal Concept Explanation
Teorija postignuca predvida kako maksimum uživanja u sportu zapravo proizlazi iz procjene podjednakih izgleda za postizanje pobjede ili poraza bez obzira kako dobro osoba igrala jer bez tog rizika uspjeh nam ne bi znacio mnogo (Beck, 2003). No reakcija okoline (treneri, suigraci, obitelj) to može promijeniti. Prema teoriji postignuca, ciljevi bi trebali biti tolike težine da predstavljaju izazov za sportaša, odnosno trebali bi se postavljati na razinu koja je malo iznad njegove trenutne izvedbe, tj. trebali bi biti umjerene težine. Dakle, opcenito gledajuci, ciljevi koji se stavljaju pred sportaša trebaju biti na 50% vjerojatnosti da ce ih sportaš uspijeti ostvariti.
Najefikasniji ciljevi su oni koji poticu sportaša na preispitivanje i pomicanje vlastitih granica mogucnosti, no za to je iznimno važno da je okruženje (treneri, suigraci) tolerantno na pogreške, jer ce u suprotnom, kao što smo vec napomenuli, zbog straha od kritike i neuspjeha, sportaši taj izazov izbjegavati. Takoder nije dobro pretjerati s težinom ciljeva jer tada takvi ciljevi postaju demotivirajuci. Locke (1981) potvrduje kako dosezanjem granica mogucnosti pojedinca daljnje povecanje težine ciljeva dovodi do platoa, odnosno ne javlja se daljnje poboljšanje izvedbe, a daljnjim povecanjem težine dolazi do napuštanja zadanih ciljeva i vlastitog definiranja realisticnijih ciljeva u odnosu na mogucnosti i sposobnosti pojedinca (Chesney i Lock, 1991; Ruth, 1996; White, Kjelgaard, & Harkins, 1995; Wood & Locke, 1990, prema Burton & Naylor, 2002). Smith (2003) navodi kao jednu od cestih pogrešaka koje se javljaju u treningu upravo postavljanje previsokih ocekivanja i ciljeva što dovodi do cestih neuspjeha i opadanje povjerenja u samog trenera.

Usmjerenost na izvedbu: Sportaš kod procjene vlastite uspješnosti može biti više usmjeren na izvedbu, bez obzira na sam ishod, odnosno rezultat (primjerice na to kakva mu je bila tehnika, je li dobro reagirao u pojedinim situacijama i sl.) ili može biti više usmjeren na rezultat (je li pobjedio, koliko je postigao golova i sl.). Kada je sportaš usmjeren samo na pobjedu, tada može vjerovati kako mora iskljucivo pobijediti jer samo pobjeda predstavlja ostvarenje cilja, odnosno uspjeh. Takav stav nakon poraza (koji nije toliko rijetka pojava u sportu, posebice što je konkurencija jaca) može dovesti do pada samopouzdanja, povecanja napetosti i straha, pada motivacije i manjeg ulaganja truda, a u konacnici i do lošije izvedbe (prema Williams, 2006). Kada pricamo o ovom podrucju, u obzir treba uzeti i istraživanja koja su pokazala kako su opcenito ciljevi usmjereni na rezultat manje efikasni od onih usmjerenih na izvedbu (Kingston i Hardy, 1997, Burton, 2002). Zašto? Zato što kod postavljanja ciljeva usmjerenih na izvedbu, sportaš ima veci osjecaj kontrole nad situacijom te su takvi ciljevi mnogo fleksibilniji (Burton, 1992, 1993, prema Burton, 2002), cime su zapravo i realniji u odnosu na trenutnu razinu sposobnosti i mogucnosti sportaša te manje ugrožavajuci za samopouzdanje i motivaciju sportaša. Baker i sur. (2005) su u svojem istraživanju pokazali kako uspješniji sportaši više razmišljaju o izvedbi nego o rezultatu (Balent, 2011).

Categories Psychology