Povratne informacije i pažnja igraca
 

Futsal Concept Explanation
Iznimno je važno da sportaš dobije povratnu informaciju vezanu uz svoju izvedbu jer jedino na taj nacin može znati što je bilo dobro, a što treba poboljšati. Ako ne znamo što smo napravili krivo, necemo nikada znati što treba napraviti ispravno. Pritom upute koje se daju trebaju biti što jasnije i jednostavnije. Kada su upute previše opsežne i pune manje važnih informacija, veca je vjerojatnost šuma u komunikaciji. U takvim situacijama sportaš ne shvaca što tocno trener ili suigrac traži od njega, pa samim time ne može ni udovoljiti zahtjevu. To je svakako plodno tlo za izazivanje nesuglasica i sukoba. U takvim situacijama korisno je provjeriti shvacanje poruke i to na nacin da ga se traži da ponovi zahtjev (npr. U redu, dakle, što se traži od tebe?). Takoder je važno da se sportaš osjeca slobodnim tražiti povratnu informaciju od trnera ili suigraca kada mu nešto nije jasno. To, nažalost, u praksi cesto nije slucaj te sportaš iz straha da ne bi uvijedio trenera, da trener ne bi mislio kako ne sluša ili ga smatrao glupim što ne razumije što mu se govori, radije prešuti kada mu nešto nije jasno. Kako u takvoj situaciji ocekivati ucenje i razvoj radi postizanja bolje izvedbe, kada nemamo informaciju što treba mijenjati i na koji nacin. U razgovoru sa sportašima mnogo puta saznajemo kako oni nakon povratne informacije trenera zapravo ne znaju što ili kako treba promijeniti, vec samo znaju da je izvedba opcenito bila loša, odnosno dobra. Bez povratne informacije i najbolji trening postaje manje efikasan jer se ne prenosi znanje.
Kada govorimo o izvorima povratne informacije, trebalo bi ih skupljati iz više izvora: preko osobnog osvještavanja (pracenjem vlastite izvedbe, osvještavanjem pokreta, osjecaja i sl.), na temelju analize s trenerima, snimkama izvedbi i sl. Takoder sportaš može koristiti i tehniku predocavanja (vizualizacije) kod koje se traži da u mislima repoducira odredenu izvedbu (sportaš treba zamisliti primjerice kako izvodi kazneni udarac). Predocavanje je zapravo vrlo dobar izvor povratne informacije. Dobivanje povratne informacije takoder je moguce i kroz dobro osmišljen i planiran trening. Vrhunski treneri ne samo da svojim sportašima daju povratnu informaciju usmenim putem, vec osmišljavaju i sam trening na takav nacin da je ona ukljucena u samu vježbu. Primjerice, od sportaša se traži da više puta ponovi neki element te se traži da pritom usporeduje svoje izvedbe, osvijesti položaj tijela, efikasnost, osjecaj. Takav pristup dovodi do automatskog prilagodavanja izvedbe dobivenoj povratnoj informaciji.

Da bi dobro reagirao, sportaš treba prikupiti i procesirati važne informacije iz okoline (gdje se nalazi protivnicki igrac, gdje se nalazi suigrac, koje su upute trenera i sl.) i vlastitog tijela (osjecaj tijela u prostoru, procjena vlastite snage, razne procjene i sl.). Na temelju tih informacija i anticipacije buduce reakcije protivnika, sportaš donosi odluku kako reagirati. Stoga je iznimno važno da sportaš može i zna razluciti važne od nevažnih informacija. Tako, primjerice, iskusan golman zna na što treba obratiti pažnju, zna citati signale koji mu otkrivaju buducu reakciju napadaca. I to je nešto što se kroz kvalitetan trening uci. Puno je situacija u kojima su sportaši radili pogreške samo zato što su obracali pažnju na krive stvari.
Trener je taj koji kroz kvalitetno osmišljene zadatke, upute i provjeravanje treba voditi brigu je li sportaš shvatio poruku koju mu je želio prenijeti. U svakoj situaciji igrac se nalazi bombandiran gomilom informacija poput informacije o igracima i suigracima na terenu, dovikivanja, uputa trenera, vlastitih misli, ocekivanja, utjecaja publike itd. Vrhunski sportaši su oni koji uspiju izvuci kljucne informacije iz te gomile. Cilj je da sportaš spontanu pažnju (u takvoj situaciji pažnja sportaša usmjerena je na razlicite podražaje bez jasne namjere i cilja) zamijeni habitualna pažnja (trajna udešenost za primanje odredenih podražaja). Ako kod sportaša prevladava spontana pažnja, tada mu, na primjer, u trenutku napada pažnju može odvuci dovikivanje iz publike, može pratiti loptu, a zanemariti protivnickog igraca koji se otvara, dok je kod habitualne pažnje sportaš naucio koji podražaji su važni za njegovu izvedbu i na te podražaje usmjerava svoju pažnju. Ona pažnja koja postane habitualna, zapravo postaje navika i samim time zahtijeva puno manje truda i energije. Kroz takav sustavan pristup, sportaš je sposoban prepoznati odredene obrasce u sportu i njihovo znacenje te na temelju toga efikasnije reagirati na zadanu situaciju. Iako se to moze uciti usmjeravanjem na prave znakove u okolini, trebamo biti svjesni kako je, zbog same kompleknosti situacije, potrebno vremena i iskustva kako bi sportaš došao na tu razinu.
Csikszentmihalyi (2006) smatra da kada osoba istinski odabere cilj, posveti mu se u potpunosti te svu pažnju usmjeri na taj cilj, tada sve što radi u takvom stanju postaje ugoda, pa cak i kada se takva aktivnost u pocetku možda cinila neugodnom, manje izazovnom i zanimljivom. Uz dobar pristup možemo nauciti uživati u aktivnostima koje su nam u pocetku izazivale cak i neugodu. Najcešci primjer toga je mišicni zamor, odnosno muskulfiber. Mišicni zamor je nešto što je samo po sebi neugodno, no ukoliko taj osjecaj povezujemo s kolicinom truda koji smo uložili, pozitivnim posljedicama truda (bolja forma, bolji izgled, zdravlje i sl.), tada s vremenom pocinjemo uživati u takvom osjecaju. Svi smo svijesni koliko je važno da sportaš može uživati u onome cime se bavi, samo je pritom važno da uvida pozitivne posljedice te da ih prihvati kao njemu važne ciljeve. Naime, nametnuti ciljevi teško mogu dugorocno imati takav pozitivan ucinak (Balent, 2011).

Categories Psychology