0
Dobro je poznato kako sport pozitivno utjece na razvoj djeteta: njegovu fizicku i psihološku dobrobit. Sport omogucava zadovoljavanje mnogih potreba u relativno kratkom vremenu. Uz opce poznati pozitivan ucinak na zdravlje, sport kroz jasno definirana pravila i kriterije razvija discipliniranost kod djece. Briga trenera osigurava zadovoljenje potrebe za sigurnosti i stabilnosti. Druženja i timski rad koji se poticu dovode do zadovoljenja potrebe za pripadanjem i prihvacanjem od strane vršnjaka. Zadovoljenje potrebe za poštovanjem ostvaruje se konkretnim rezultatima koje osoba postiže, ali i priznanjima od strane vršnjaka i društva pošto je sport opcenito pozitivno vrednovana aktivnost. Izbor razlicitih sportova omogucuje pojedincima da pronadu aktivnost prikladnu baš njihovom individualnom sklopu osobina te im tako daje šansu da budu dobri u onome što rade.
No, precesto zaboravljamo da su djeca u sportu primarno djeca, a osnovni posao djeteta je IGRA i to koliko je god moguce što bezbrižnija igra. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, a najbolje u sportu znaci ostvarivanje dobrog rezultata. Pritom se dogada da dijete zbog pritiska pobjede i želje da zadovolji roditelje i trenere izgubi upravo onaj dio koji je u njegovoj dobi najvažniji, a to je igra i zabava. Mala djeca procjenjuju koliko su uspješna te što je dobro, a što loše, u velikoj mjeri na temelju reakcije njihovih roditelja. Stoga je bitno osvijestiti koje poruke šaljemo djetetu kada primjerice vicemo na njega nakon poraza ili kada ne pohvalimo njegovo zalaganje i dobru igru samo zato što nije pobjedilo. Djetetu tako sport kojim se bavi postaje naporan i neugodan što može dovesti do zasicenja i odustajanja u konacnici. Sportaši su u mladoj životnoj dobi poslušniji i vrlo im je bitno svidjeti se odraslima te da ih oni prihvate. Stoga ce u tom periodu usprkos osjecaju nezadovoljstva, vjerojatno biti redoviti na treninzima i nece pokazivati vece probleme samo kako bi zadovoljili roditelje i trenere. Problemi ce se vjerojatnije javiti kasnije u pubertetu, kada postaju samostalniji i više skloni izražavanju svojeg mišljenja. U tom periodu nezadovoljni sportaš može odustati od bavljenja sportom ili postupno poceti izbjegavati treninge što treneri i roditelji cesto doživljavaju kao nediscipliniranost. Bitno je zapitati se bi li se mi dugorocno bavili nekom aktivnošcu ukoliko bi nam stalno netko govorio da smo loši u tome, kada bismo rijetko dobili priznanje ili pohvalu za trud, odnosno kada jednostavno ne bi uživali u toj aktivnosti. Najvjerojatnije ne bi (Balent, 2010).
No, precesto zaboravljamo da su djeca u sportu primarno djeca, a osnovni posao djeteta je IGRA i to koliko je god moguce što bezbrižnija igra. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, a najbolje u sportu znaci ostvarivanje dobrog rezultata. Pritom se dogada da dijete zbog pritiska pobjede i želje da zadovolji roditelje i trenere izgubi upravo onaj dio koji je u njegovoj dobi najvažniji, a to je igra i zabava. Mala djeca procjenjuju koliko su uspješna te što je dobro, a što loše, u velikoj mjeri na temelju reakcije njihovih roditelja. Stoga je bitno osvijestiti koje poruke šaljemo djetetu kada primjerice vicemo na njega nakon poraza ili kada ne pohvalimo njegovo zalaganje i dobru igru samo zato što nije pobjedilo. Djetetu tako sport kojim se bavi postaje naporan i neugodan što može dovesti do zasicenja i odustajanja u konacnici. Sportaši su u mladoj životnoj dobi poslušniji i vrlo im je bitno svidjeti se odraslima te da ih oni prihvate. Stoga ce u tom periodu usprkos osjecaju nezadovoljstva, vjerojatno biti redoviti na treninzima i nece pokazivati vece probleme samo kako bi zadovoljili roditelje i trenere. Problemi ce se vjerojatnije javiti kasnije u pubertetu, kada postaju samostalniji i više skloni izražavanju svojeg mišljenja. U tom periodu nezadovoljni sportaš može odustati od bavljenja sportom ili postupno poceti izbjegavati treninge što treneri i roditelji cesto doživljavaju kao nediscipliniranost. Bitno je zapitati se bi li se mi dugorocno bavili nekom aktivnošcu ukoliko bi nam stalno netko govorio da smo loši u tome, kada bismo rijetko dobili priznanje ili pohvalu za trud, odnosno kada jednostavno ne bi uživali u toj aktivnosti. Najvjerojatnije ne bi (Balent, 2010).