0
Opcenito gledajuci, ciljevi koji se postavljaju pred dijete trebaju biti tolike težine da predstavljaju izazov za sportaša, odnosno trebali bi se postavljati na razini koja je malo iznad njegove trenutne izvedbe, odnosno umjerene težine (poznato je da se djeca razvijaju razlicitim tempom, te je kod njih odredene vještine najbolje razvijati u odredeno vrijeme). Od djeteta ne možemo ocekivati da razumije i reagira kao odrasla osoba pošto dijete jednostavno nema taj kapacitet. Dijete nižeg uzrasta teško može shvatiti komplicirane strategije i visoko zahtjevne tehnicke elemente te se stoga ti elementi uce kasnije. To je slicno kao da djetetu u prvom razredu osnovne pokušavamo objasniti jednadžbe ili neke druge komplicirane matematicke operacije. U takvoj situaciji dijete je unaprijed osudeno na neuspjeh.
Neka djeca ce na visoka ocekivanja i pritisak reagirati odustajanjem od treniranja dok ce druga reagirati pretjerivanjem u kolicini vježbanja kako bi zadovoljila odrasle, a pretjerana kolicina treninga i natjecanja sa nedovoljnim periodima oporavka se generalno spominju kao glavni faktori pojave pretreniranosti (visoka razina fizicke i mentalne iscrpljenosti). Period oporavka nakon pojave sindroma pretreniranosti traje mjesecima, pa cak i godinama, a važno je znati kako je u tom periodu sportaš podložniji ozljedama.
Takoder u sportu je bitno jasno definirati pojedine uloge. Važno je da dijete zna tko mu je trener, a tko roditelj. Dijete se može osjeca rastrgano izmedu trenera i roditelje ukoliko se roditelji miješaju u trenerski posao ili treneri u roditeljski. Dijete želi zadovoljiti i jednu i drugu stranu pošto ne bi htio nikoga razocarati. Ukoliko trener prica jedno, a roditelj drugo, dijete ne zna koga treba slušati, što kod njega dovodi do zbunjenosti, pada motivacije i ljutnje na sebe, roditelje ili trenera. Posebice je stresno kada roditelj i trener šalju neuskladene poruke tijekom natjecanja ili treninga. Tada se dijete zbog kontradiktornih uputa teže usmjerava na samu igru; dolazi do pada koncentracije, zbunjenosti, te u konacnici i do lošije izvedbe na samom terenu. Takoder normalno je da svako dijete želi pred suigracima pokazati da je samostalno, da je odrasla osoba koja može brinuti o sebi, da nije malo dijete. Zbog toga ga cesti komentari i upute roditelja mogu smetati, te izazvati sram i strah od moguceg neprihvacanja od strane njegovih suigraca. Da bi im olakšali treba biti jasno tko je autoritet kojeg sluša vezan uz podrucje sporta, a to definitivno treba biti osoba koja ga trenira. Djetetu je bitno da postoje jasna pravila na temelju kojih ce se ponašati. Roditelj može biti od velike pomoci, no njegove aktivnosti ne bi smjele biti u neskladu s ciljevima i filozofijom trenera (Balent, 2010).
Neka djeca ce na visoka ocekivanja i pritisak reagirati odustajanjem od treniranja dok ce druga reagirati pretjerivanjem u kolicini vježbanja kako bi zadovoljila odrasle, a pretjerana kolicina treninga i natjecanja sa nedovoljnim periodima oporavka se generalno spominju kao glavni faktori pojave pretreniranosti (visoka razina fizicke i mentalne iscrpljenosti). Period oporavka nakon pojave sindroma pretreniranosti traje mjesecima, pa cak i godinama, a važno je znati kako je u tom periodu sportaš podložniji ozljedama.
Takoder u sportu je bitno jasno definirati pojedine uloge. Važno je da dijete zna tko mu je trener, a tko roditelj. Dijete se može osjeca rastrgano izmedu trenera i roditelje ukoliko se roditelji miješaju u trenerski posao ili treneri u roditeljski. Dijete želi zadovoljiti i jednu i drugu stranu pošto ne bi htio nikoga razocarati. Ukoliko trener prica jedno, a roditelj drugo, dijete ne zna koga treba slušati, što kod njega dovodi do zbunjenosti, pada motivacije i ljutnje na sebe, roditelje ili trenera. Posebice je stresno kada roditelj i trener šalju neuskladene poruke tijekom natjecanja ili treninga. Tada se dijete zbog kontradiktornih uputa teže usmjerava na samu igru; dolazi do pada koncentracije, zbunjenosti, te u konacnici i do lošije izvedbe na samom terenu. Takoder normalno je da svako dijete želi pred suigracima pokazati da je samostalno, da je odrasla osoba koja može brinuti o sebi, da nije malo dijete. Zbog toga ga cesti komentari i upute roditelja mogu smetati, te izazvati sram i strah od moguceg neprihvacanja od strane njegovih suigraca. Da bi im olakšali treba biti jasno tko je autoritet kojeg sluša vezan uz podrucje sporta, a to definitivno treba biti osoba koja ga trenira. Djetetu je bitno da postoje jasna pravila na temelju kojih ce se ponašati. Roditelj može biti od velike pomoci, no njegove aktivnosti ne bi smjele biti u neskladu s ciljevima i filozofijom trenera (Balent, 2010).